Predloženi kurikulum povijesti obiluje nedostacima na teorijskoj, metodološkoj, faktografskoj i sadržajnoj razini. Te je nedostatke već vrlo dobro i detaljno obrazložio Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu (http://povijest.net/2018/…), a ja ću ovdje izdvojiti neka mjesta kao primjere gdje se ogleda ta problematičnost koja kompromitira cijeli dokument kao adekvatan smjerokaz za nastavnike povijesti.
U dijelu pod A) (Svrha i opis predmeta) prisutne su vrlo općenite fraze koje je po nekoj logici moguće staviti u kurikulum skoro bilo kojeg predmeta. Te se fraze nameću kao samorazumljive – npr. da „treba postati građaninom Europe i svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet“ – tu nije jasno zašto bi to netko „trebao“ i zašto je upravo nastava povijesti sredstvo za to. Što je inherentno vrijedno u „europejstvu“ i „hrvatstvu“ te koja je uloga povijesne znanosti u tome? Implicira li to da nastava povijesti prije svega ima teleološko-identitetsku, a ne obrazovno-didaktičku funkciju? Ta teleologičnost sastoji se u proklamiranom krajnjem cilju (telos) formiranja nacionalnog i nadnacionalnog (hrvatskog i europskog) identiteta. Tako znanstveno učenje o prošlim događajima postaje instrumentom „višeg cilja“, svrhe, koja se realizira u nacionalnoj i nadnacionalnoj tvorbi, a da pritom time suptilno dezavuira vrijednost samog činjeničnog znanja (ako je svrha unaprijed zadana kao vrijednost po sebi, onda se gdjegdje činjenično znanje mora žrtvovati za taj „viši cilj“, za tu eshatologiju). Drugim riječima, svrha i opis predmeta određena je jednom specifičnom filozofijom povijesti koju bismo mogli opisati i kao hegelijanizam – povijest stremi prema svom krajnjem ishodu, apsolutu, krajnjoj vrijednost po sebi te je gonjena unutarnjom logikom stvari i procesa. Osim što takva pretpostavka nužnosti i povijesnog kontinuiteta u konačnici negira mogućnost ljudske slobode (jer se ne ostavlja prostor kontingenciji), pa su eventualni diskontinuiteti tek nepotreban teret, ostatak koji treba izbaciti, ona nužno sa sobom donosi i očite teorijske i faktografske pogreške. Tako, primjerice, u zadnjem paragrafu ovog dijela piše o „povijesti svoje nacije i svijeta od prapovijesti do danas“ – kako se povijest vlastite nacije, koja je moderna tvorevina, može proučavati od prapovijesti? Nacija, kao i još brojni drugi koncepti (npr. država), korišteni su potpuno nereflektirano i ahistorijski, kao vječne, takoreći metafizičke, danosti. Što se tiče ovog dijela, valja još izdvojiti neke neprecizne i rogobatne sintagme poput npr. „građanskog aktivizma“ koja se koristi u značenju „aktivnih pojedinaca“, odnosno „aktivnih građana“. Međutim, „građanski aktivizam“ mnogo je specifičniji termin koji se ne može izjednačiti sa životom „aktivnog građanstva“ kako to sugeriraju autori kurikuluma.
Izrazi i termini koje koriste autori kurikuluma u velikoj su mjeri neznanstveni ili se koriste nekonzistentno. Prateći cijeli tekst kurikuluma, najbolji je primjer za to sintagma „povijesna priča“ („historical narration“) – kako je već Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ukazao, radi se o neznanstvenom i nepreciznom terminu koji možebitno ima i opasne konzekvence u pogledu ideologizacije povijesne znanosti. U dijelu pod B), C) i D) nalazimo na hrpu takvih i sličnih primjera koji ukazuju na to da su autori kurikuluma paušalno koristili terminologiju koja nije uobičajena u ozbiljnoj suvremenoj znanstvenoj literaturi i metodologiji povijesne znanosti. To se vidi kod podjele pojmova na „koncepte prvog reda“ i „koncepte drugog reda“. Vezano uz to, nije jasno odakle su autori kurikuluma izvukli pojam „tehničkog koncepta“ za „koncepte drugog reda“. K tome, na temelju kojeg kriterija pod „koncepte drugog reda“ spadaju i povijesni izvori te vrijeme i prostor, a u „koncepte prvog reda“ kao primjeri navedeni su vrlo raznoliki pojmovi poput „građanskog rata“, „kolonijalizma“, „nacionalizma“ itd.? Nadalje, u objašnjenju koncepta „povijesna perspektiva“ skrivaju se sljedeće nelogičnosti – osim što se opet ponavlja pojam „povijesne priče“, spominje se i kako je nemoguće vratiti se u prošlost (što je truizam), a onda se kaže da je to moguće ako se stekne „povijesna perspektiva“. Znači li ta povijesna perspektiva, koja se jasno ne objašnjava, gledanje „s pozicije vječnosti“ ili s pozicije tadašnjeg vremena? Kako je to uopće moguće? Radi li se o metodološko-didaktičkom konceptu ili epistemološko-ontološkom konceptu? Kako se stječe „povijesna perspektiva“? Kurikulum koji ima svrhu upute za nastavnike ne nudi odgovore na ta pitanja nego samo dodatno zbunjuje onoga tko će trebati u praksi posegnuti za njime. Paušalnost primjetna u terminologiji nastavlja se i u podjeli na organizacijska područja predmetnog kurikuluma, tzv. domene kojih ima pet – politika, društvo, ekonomija, znanost i tehnologija te filozofsko-religijsko-estetsko područje. Iako se čini da ova podjela služi olakšavanju u nastavno-organizacijske svrha, ona također otvara neka pitanja, a njena je primjena nedosljedna. Primjerice, zašto je filozofsko, religijsko i estetsko područje jedno područje kada religija stoji veći dio povijesti filozofije upravo u suprotnosti spram filozofije? U većini općih udžbeničkih pregleda povijesti filozofije navodi se da se filozofsko mišljenje pojavljuje u opoziciji spram religijskog. Iz filozofije su proizašle i znanosti, a znanost je ovdje druga domena svedena na svoju vezu s tehnologijom. Estetika je pak pojam subordiniran filozofiji. Čitajući objašnjenje tog filozofsko-religijsko-estetskog organizacijskog područja zaključuje se da je zapravo riječ o kulturno-umjetničkom području povezanom s idejama, vrijednostima i vjerovanjima. No, zašto se ideje, vrijednosti vjerovanja proučavaju samo kroz kulturno-umjetničko područje, a ne i kroz područje politike, društva i ekonomije? Ili kroz područje znanosti i tehnologije koje je, prateći pojedine sadržaje, lišeno misaonosti i svedeno na puku tehničku formu (povijest znanosti kao povijest razvoja tehnologije, neovisno o idejama i pratećim materijalnim uvjetima). Sama podjela na ovih pet organizacijskih područja sadržajno nije ni približno podjednako zastupljena, pa je povijest većim dijelom ipak samo „politička događajnica“, naročito kada je riječ o 20. stoljeću. U tom smislu, ili je trebalo drugačije izraditi grafički prikaz organizacijskih područja ili kompletno promijeniti sadržaj kurikuluma pri čemu bi onda ravnopravno bila zastupljena, uz političku, i npr. ekonomska i socijalna povijest.
Dio pod D) isto obiluje paušalnošću i nedosljednošću, od čega izdvajam samo nekoliko primjera. Tako se na više mjesta ponavlja sintagma „hrvatske zemlje“ – npr. pod odgojno-obrazovnim ishodima u povijesti za 5. razred stoji da: „učenik objašnjava život pojedinaca i skupina u rimskoj državi uzevši u obzir rimske zakone i njihovo širenje na prostor hrvatskih zemalja.“ O kojim se to „hrvatskim zemljama“ radi u vrijeme rimske države? Prikladnije bi bilo reći „na prostoru današnje Hrvatske“ ili na „hrvatskom povijesnom prostoru“, pri čemu sam skloniji prvoj opciji. Nadalje se opet vrlo nedosljedno na različitim mjestima pojavljuje čas „hrvatske zemlje“, čas „današnja Hrvatska“. Tu bi trebalo biti dosljedan i terminološki ispravan te primjenjivati sintagmu „današnja Hrvatska“ ili „hrvatski povijesni prostor“. Korištenje pojmova slaba je točka cijelog ovog odjeljka, pa onda nije neobično nerazumijevanje razlike između „ideologije“ i „ideoloških koncepata“ kao npr. u ishodima za 3. razred gimnazije gdje se spominju konzervativizam, liberalizam i socijalizam kao ideološki koncepti, a ne kao ideologije. Ta je nepreciznost primjetna, recimo, i u dijelu za 7. razred gdje pod kategorijom znanosti i tehnologije stoji da „učenik objašnjava utjecaj razvoja prirodnih znanosti koje su potaknute s prosvjetiteljskim idejama (npr. darvinizam)“ – na darvinizam nisu neposredno utjecale prosvjetiteljske ideje, pa nije jasno zašto je baš darvinizam izdvojen kao prirodna znanost potaknuta prosvjetiteljskim idejama. Osim toga, darvinizam nije znanost nego znanstvena teorija, što je bitna razlika koju bi autori jednog službenog dokumenta za nastavnike trebali razumjeti. Ipak, najproblematičnija mjesta stoje u dijelu za osnovne škole povijesti za 8. razred (slično i za 4. srednje) – npr. „učenik opisuje glavna obilježja demokratskih i totalitarnih društava između dva svjetska rata, sličnosti i razlike fašizma, nacizma i komunizma te političke saveze i prve agresije uoči Drugoga svjetskog rata.“ – iz ove se rečenice implicira da su demokracije i totalitarizmi isključivi pojmovi te da, što je još važnije, predstavljaju osnovnu podjelu političkih sustava (prema čemu onda imamo one „demokratske“ i one „totalitarne“ sustave). Koja to politička teorija dijeli političke sustave primarno i isključujuće na demokratske i totalitarne? Iz teksta kurikuluma ne stječe se dojam da se problematizira pojam totalitarizma, makar je taj pojam od svog prvog pojavljivanja do danas poprimio nekih desetak različitih značenja, po čemu je znanstveno dubiozniji od većine dugih pojmova. Nadalje, stavljanjem u isti kontekst fašizma, nacizma i komunizma izbjegavaju se fine nijanse koje između njih postoje i historijski, i politički, i konceptualno. Sintagma „komunistička država“ je oksimoron („drveno željezo“), pa je ispravnije „socijalistička država“ ili „realsocijalistička država“. U filozofsko-religijsko-estetskom području, koje je konceptualno već iz gore navedenih razloga problematično, spominje se u ishodima za 8. razred osnovne škole i 4. razred srednje škole da „učenik analizira podređenost znanosti, umjetnosti, kulture i sporta politici totalitarnih režima te položaj vjerskih zajednica u njim“. Svodi li se, prema tome, područje ideja, vjerovanja i vrijednosti u 20. stoljeću na njihovu instrumentalizaciju u režimima označenima kao totalitarnima? Još je bizarniji slučaj na mjestu gdje piše da „učenik prosuđuje ulogu totalitarnih sustava (fašizam, nacizam i komunizam) kao i zločine protiv čovječnosti, Holokaust, genocid i etničko čišćenje.“ Postavlja se pitanje otkada se filozofsko-religijsko-estetsko područje u cijelom 20. stoljeću svodi na fašizam, nacizam, komunizam, holokaust, genocid i etničko čišćenje? Na ovom se primjeru vidi kako je načelna podjela na organizacijske domene potpuno obesmišljena, ne samo paušalna! Valja napomenuti i samorazumljivo pretpostavljanje izvjesnih uzročno-posljedičnih veza kao npr. pod filozofsko-religijsko-estetskim područjem za 3. razred srednje gdje se navodi: „učenik objašnjava utjecaj filozofskih teorija (empirizam i racionalizam) na razvoj kulturnih gibanja i ljudskog stvaralaštva“ – ovdje se implicira jedan uzročno-posljedični smjer, a to je taj da su filozofske teorije utjecale na ljudsko stvaralaštvo, no zašto ne bi bilo obrnuto, ili barem zašto ne bi taj odnos išao u oba smjera? Uz navedeno, može se još iznijeti čitav niz kritika poput nerazumijevanja veze između antifašističkog i komunističkog pokreta otpora, stavljanja „pokreta otpora“ u množinu za područje Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, izostavljanja analize ekonomske krize izvan socijalističkog bloka zemalja, izostavljanja uloge JNA u ratu u Hrvatskoj itd.
U dijelu koji se tiče povezanosti s drugim predmetima i međupredmetnim temama (E) nije navedeno da je povijest povezana s drugim disciplinama društveno-humanističkog područja – npr. sa sociologijom, politikom i gospodarstvom, filozofijom, etikom, niti s interdisciplinarnim područjem geografije. To je posebno neobično naročito kada se uzme u obzir da je spomenuta poveznica s matematikom i informatikom! U dijelu F) o učenju i poučavanju predmeta navodi se kako „najveća snaga građanskog aktivizma leži u prepoznavanju vrijednosti solidarnosti i kritičkom promišljanju“ – opet se pojam „građanskog aktivizma“ koristi na krivi način, i kombinira se s nekim načelnim vrijednostima koje su vrijednosti neovisno o nastavi povijesti (npr. „solidarnost“).
Zaključno, zbog hrpe manjkavosti na teorijskom, metodološkom, ali i sadržajnom planu, ovaj prijedlog kurikuluma ne može se okvalificirati ni kao prihvatljiv, ni kao popravljiv. Stoga, treba ga povući i zamijeniti onime koji će uvažavati dostignuća moderne historijske znanosti, dosljednu i preciznu upotrebu pojmova te koji neće proučavanje cijele prošlosti instrumentalizirati u unaprijed zadane svrhe koje nemaju veze sa znanošću, obrazovanjem, odgojem, ali ni s nekim vrijednostima koje se načelno u tekstu kurikuluma proklamiraju.
Drugi pogled 